petak, 17.06.2011.

U mjesec dana život se okrene naglavačke.

Pozdrav svima, nije me bilo dugo... U cijeloj zbrci nisam pronašla vremena, baš nimalo, prčitala jesam odmah vaše komenatare i hvala vam jer mnogi su me nasmijali.

Nego, odlučila sam da je vrijeme da se dokopam bloga jer imam nešto važno podijeliti. Nešto što ne mogu držati neobjavljeno.

Tata mi je umro prije dva tjedna.

Naime moja tata i ja nakon što se rastavio od mame i otjerao nas( + moj brat) iz kuće bili smo u lošim odosima. Da ne govorim što ej sve bilo,a bilo je svega. Skužio je nakon jedno dvije godine da mu fale njegova djeca pa je počeo dolazit po nas. Ja nisam znala da li da budem dobra sa njim jer mama je bila ljuta na njega, a ja sam ga bila željna. Malo sam išla kod njega, malo ne. Tada sam imala nekih 16 godina. On se bio preudo za neku ženu, koja je dobila rak i umrla. Ostao je sam. ona ga je prije svoje smrti na sve žive načine iskoristila, ocijedila, vratio se u naše mjesto doslovno na prosjačkom štapu. Također je imao saobračajku u izgubio kuk, trebao ga je dobiti tek nakon godinu dana. Pošto su ga se svi odrekli, baka i dida. Meni ga je bilo žao gledati kako pati i kako daje zadnje pare za bus do bolnice gdje je trebao na kontrole, pa sam ga vozila.
Jednom prilikom sam povezla mamu sa nama. Ne znam ni sama koji je tren bio presudan i oni su se pomirili. Smijali su se i moj brat je bio sretan jer je shvatio da mu je to tata. Počeo je često dolazit po brata, mama se čula sa njim na mobitel, a ja sam pizdila i gledala ih sa otvorenim ustima, nije mi bilo jasno kako je sve odjednom uredu. Mislila sam da on će mamu iskoristit dok ne dobije novi kuk, dok opet ne stane na noge sa biznisom i svime... Bila sam ljuta na njega, kad god mi došao u posjetu ja sam ga tjerala va, govorila mu da ga mrzim i da ga ne želim vidjeti više nikad. tako samo mu bila rekla i zadnji put kada sam bila u slavoniji. prije uskrsa sam mu rekla nešto u tom smislu, čak se i nesjećam. rekla sam mu to nesvjesna svoje zloče i otišla daleko u grad u kojem sam sada.

i on je otišao na operaciju kuka, trebali su mu stavit kuk. operacija je prošla krivo, doktor mu je prerezao aortu, iskrvario je i pao u komu. Više se nikad nije probudio.... Evo, opet mi suze idu niz lice, čim počenm o tome.

Otišao je, a nije ni znao da ga volim svim srcem i da sve što znam sada me je naučio on.

Pronašla sam njegov dnevnik i vidjela njegove patnje, patio je jer ga njegova djeca ne žele nazad prihvatiti, da mu je žao, želi nazad svoje roditelje i napravio je plan kako biti sretan čovjek. Rekli su mi ljudi, da je u zadnje vrijeme odlazio u crkvu... Znači, ja sam bila svo vrijeme u krivu... Ma ne znam... Sada mi je nakon par tjedana lakše jer vrijeeme liječi sve, ali navečer kada zaklopim oči sjetim ga se kako je bio željan života, kako je bio zdrav i sjetim se kako me je volio i sada zbog te glupe greške doktora njega nema više.

I da on je bio davatelj organa, ni to nisam znala. Uzeli su mu organe neke i mi smo za to saznali tek na otpusnom pismu, tj u smrtnom.

Bila sam došla tjedan dana u slavoniju da ga vidim dok je u komi da mu kažem da mi je žao, rekla sam mu i on je umro dan poslije. nadam se da me je čuo i da je u miru otišao.

Dok me nije bilo sve loše se poizdogađalo na to. Na faxu nisam skupila potpise u index, nisam predala seminar, moram napisat jedan, moram pronaći posao, nemam novaca. Ma sve najgore, tako da mi je super što nisam zaljubljena. :)

Slijdeči put pišem post o mome ocu. Čim nađem nekih sat vremena da normalno napišem, fali mi moje normalno pisanje,a ne ovo zbrda z dola. hehhe.

Pozdrav vama koji ste se našli ovdje.

četvrtak, 12.05.2011.

Lutam po dvoru svog napetog mladog mozga, tražim utjehu u prošlosti.

- danas ću pisat u natuknicama
- neda mi se obračat pažnju na trenutno nimalo važnu gramatiku i ostale stvari koje dolaze sa njom
- život mi je urasulu i eto barem jedna pozitivna stvar je što sam se usojela u svojoj usamljenosti dokopati bloga
- danas, poslije svega što mi se dogodilo sam blago rečeno odjebala sve ljude oko sebe i slušala tužne pjesme, pisala neke pjesme koje mi samo tako idu sa ovim emocijama

- nisam pisala post 3. tjedna, mislim.
- Zadnji post je o osobi V. koja mi je u tih 3 tjedna uzimala najviše vremena u razmišljanju
- Srela sam ga od onda samo dva puta plus jučerašnji i današnji
- Poslije onoga kada smo otišli do kraja, i svi oni koji ga znaju ne mogu se i dalje tome načuditi, on mi se nije javio, ostali se i tome također čude što se nije javio, a spavao je samnom što oni misle da je veliki uspjeh

- I da, jučer sam ga srela, slučajno sasvim, idem u trgovinu po sladoled i netko em viče sa druge strane ulice, prelazi cestu i kako sam čorava i ne nosim naočale tek sam kada je došao bliže skužila da je to on

- Srce mi je propalo u pete, bila sam u nekim dronjcima u kojima spavam u kučnim papučama i sa masnom kosom.
- No dobro, nekako se pozdogovrimo, ne znam ni sama kako da se danas nađemo
- Između svega on ima treninge u mojoj susjednoj zgradi, svaki dan
- I našli smo se danas u 5 u parku, sunce je upržilo, on je sjedio svih sat vremena poput kipa i zurio u fontanu, tek par puta sam ga uspjela nasmijati
- Bila sam pripremljena na jednu veliku odbijenicu, ali ovo mi je bilo potrebno da se ohladim od njega i krenem dalje tražiti ljubav svog života
- Izvukla sam opet nešto potresno (hahha) iz njega
- Upitala sam ga da li mu se sviđam?
- Odmah je to shvatio kao poziv u neku vezu
- Rekao je da ne želi imati nikoga da ga svaki dan zove, ne želi još znati za ljubav, nikada nije bio zaljubljen i misli da se neće još par godina u te stvari zaplitat

- Došlo mi je da ga pitam, ima li on uopće neki seksualni život, ali usojela sam pregristi jezik i šutjeti i mirno slušati odbijencu
- Pričali smo o svemu, ne kažem da mi nije bilo lijepo je
- Sada barem znam na čemu sam, iako sam rekla da neću biti tužna, tužna sam.
- Par minuta poslije javio mi se njegov najbolji prijatelj koji me je vozio na dejt jer sam kasnila
- On me je bacio u depresiju, cijeli dan je bio tužan, sjeban i prenjeo je to na mene
- On me totalno izbacuje iz takta, on zna sve i sa njegove strane i sa moje, jer i moj je i njegov prijatelj
- A nikome ništa ne govori, praktički uživao je u cijelom ovom scenariju
- Ajme, opet sam se raspisala o gluposti, a baš sa željela danas pisat o nekim snovima, izgubljenim prijateljstvima, posjeti mojoj kući, susretu sa starom ljubavi, faxu, privremenom kučnom ljubimcu

- I još nešto. ŽELIM LJUBAV, MAKAR BILA NESRETNA, ŽELIM JU.
- Želim imati nekog.
- Navikli su me na ljubav i onda su me svi ostavili.

oprostite na mojoj lošoj organiziranosti, nedostatku mudrosti, ali znam da vi neki imate i viška pa podijelite samnom. hvala onima koji su pročitali ovo.

subota, 16.04.2011.

Rat nikada nije ni završio

1991. sam se rodila... u ratno doba. Kada je rat završio imala sam ne punih 5 godina i ne sjećam se euforije kada je Hrvatska postala neovisna.
Prvo pamčenje vezano uz rat je neke dvije godine poslije, kada sam gledala na tv-u izbjeglice koje se ne mogu vratiti svojim kućama i rodbinu nestalih kako suznih očiju traži pomoć. Sjećam se da sam se bojala da će se rat vratiti, bojala sam se ostati sama i od svega sam se najviše bojala kada su bile negdje kod Našica vojne vježbe od kojih su se na prozorima kuće tresli prozori iako smo od ondje udaljeni 40km, također se sjećam kada su se vračali tenkovi kroz moje selo od koji još dan danas postoje tragovi na cesti.

Sjećam se da su mi govorili, kako rat neće više nikada doći i da mogu mirno spavati.
Iako nisam prošla ništa patnje poput mnogih žrtava domovniskog rata, ja sam se bojala, ne mogu ni zamisliti kako je bilo onima koji su prošli taj čitav pakao. Sva moja rodbina se vratila iz rata živa i sretna. Mama, stric, tetak i dida su ostali u vojsci. Sve se činilo idealno, podjelila su se odličja za sudjelovanje u Oluji i Bljesku. Znam da sam svo mamino odličje vješala sebi na majicu i uz ritmove pjesme „Mi smo garda hrvatska“ dizala koljena i uzrak i imitirale heroje koje sam netom gledala na televiziji.
Uvjerili su me da je rat završio, sav strah je nestao.
Od onda je prošlo već više od 15 godina, počele su se ponovo obnavljati srpsko-hrvatska prijateljstva, u lokalne kafiće se vratila srpska muzika, nastavili su se gledati srpski filmovi, srbi su opet počeli namakati svoje noge u našem moru....

Neki bi rekli da je to dobro, trebamo se pomiriti. Neki i dalje čvrsto pljuju po agresorskom narodu. Ja ne znam gdje sam. Do sada sam naučila sve što sam trebala znati o domovinskome ratu, dakako neke priče je bolje i ne znati, ali ipak sam ih čula iz nekih izvora.
Nekako sam upala u tu sada homogenu smjesu naroda i sve mi se čini da se obnavlja jugoslavenstvo.
Dok sa druge strane vidim da se vodi tihi rat.
Rat kojeg smo davno „svršili“ nikada nije prestao. On je počeo još davno 1945. i proteže se sve do sada.
Mi smo novi ratnici, novi heroji, na nama svijet i ova država ostaje.
Hoćemo li učiti na primjerima bivših komunjara koji sada na sve načine iskorištavaju ovu zemlju i sav napačen narod ili čemo naći primjere u nekim nepubliciranim ljudima za koje mi samo znamo da su radili i rade prave stvari bez da ih se reklamira na HRT-u.
Hoćemo li i dalje držati glavu pognutu i sakrivati suze zbog toga jer netko kraj nas nije naše nacionalnosti. Hoćemo li i dalje ići ko guske u tu EU ili ćemo se skupiti mi istomišljenici i stvoriti državu koja će samo nama odgovarati, a ne susjedima i nekim dalekim silama!?

subota, 15.05.2010.

...Nakon nekog vremena...

Ne znam ni sama koliko je prošlo da nas dvoje više nismo zajedno. Ne znam više kako su tvoje usne ljubile. Ne znam koliko je prošlo, ali znam da ovo vrijeme nije izbrisalo sjetu na tebe. Još uvijek kada prođem tvojom ulicom, sjetim se naših sretnih dana.
Osjećam da previše je prošlo. I mnogo više nego previše.
Neko novo vrijeme mi se poćelo brojiti nakon tebe. Samo vrijeme i to što te nema je drugačije, a sve je isto. Ja sam i dalje jedna bezvezna i luda i pijana inaće cura. I dalje sam ista... Samo što te mislim više ne volim. Zašto pišem mislim, a ne znam. Ne znam. Jednostavno od kada si otišao ili sam ja otišla, ne znam više ni tko je otišao. Ja jednostavo više ništa ne znam. Možda znam šta je ljubav, ali ljubav ne tražim.

Eto na šta je spalo moje pisanje. Samo na ne znanje. Ali vjeruj mi znam da misliš na mene. I znam da svaku koju ljubiš ili barem sa svakom kojom se zamišljaš. Zamišljaš i mene kraj sebe. Znam jer srca su nam još uvijek povezana. I sada je nekih jedan sat i par sitnih minutica, i sada vjerujem da ležiš u krevetu i razmišljaš onako kako ja pišem.
Tvoje misli su neki čudni valovi koji probijaju i kuće i drveće i dolaze do mene. I probijaju mi srce. No, meni to više ništa ne može, nekako sam otporna na tebe. Nekako me nije više strah što donosi sutra. Od kada tebe nema kraj mene... Ništa me ne brine. Prije si me samo ti brinuo. Samo zbog tebe su mi bile bijele vlasi.

Ne govorim da mi je bolje bez tebe. Niti lošije. niti da mi ne dostaješ. Govorim samo da živim u nekom drugom vremenu. U vremenu gdje nema prošlosti i budućnosti. Nema brige, nema ljubomore nema suza. Samo ne znaje i uživanje u sadašnjosti. Jer iz naše sam priče izvukla bitan zaključak. -Ne moj da te jebe prošlost, ne moj da te opterećuje budućnost to samo dragi Bog zna, samo živi za danas i za to da sačuaš bijele zube da se sutra možeš namsijat jućer... i okrenut zdravih zglobova novu stranicu za novi dan.


Ah, jesam sad sve nabacala... Samo opterečujem net... Ali mor